islamski pogled na moral i ekonomiju

Svi meritorni strucnjaci i mislioci koji se bave proucavanjem ljudskog društva i morala suglasni su da ljudski rod danas preživljava jednu od najvecih kriza u dugoj povijesti svog postojanja. Ljudske zajednice su i prije zapadale u razne krize; ekonomske, politicke, socijalne, ali su one relativno brzo premošcivane što je bio preduslov da se krene dalje.
Medutim, današnja kriza je opasnija i sveobuhvatnija od svih prethodnih. Covjecanstvo danas preživljava opcu katastrofu koja je zahvatila sve segmente ljudskog života, prije svega u oblasti morala. Poznato je da se ništa na svijetu ne dogada samo od sebe. Sve ima svoje uzroke i posljedice, pa ni ta opceljudska pošast nije došla sama od sebe nego su joj prethodili mnogi uzroci, smišljene i ciljane strategije, politike, pritisci i ucjenjivanja. Nemoguce ih je sve i nabrojati jer ih je mnogo i o njima bi se mogla napisati posebna akademska studija. Ipak, smatramo da je sekularizam neposredni uzrok moralne pošasti koja danas hara ljudskim društvima i sistemima i, ako se na brzinu nešto ne poduzme, ljudskom rodu prijeti opca kataklizm.

Odvajanje vjere od društva ili odvajanje covjeka od Boga najopasnija je filozofija i ideologija koja se je ikada pojavila. Sekularizam je uništavajuci vjeru uništio i moral, a moral je produkt vjere. Sekularizam je direktno atakavao na ljudsku prirodu i stao na Božije mjesto. Umjesto Onoga koji zaslužuje da bude obožavan, slušan i štovan ljudi su poceli obožavati materiju i interese. Tako je nastala anarhija u vrijednostima, moralu, autoritetu i respektu. Nastupilo je vrijeme kada sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Materijalisticka pravila i klauzule zamijenila su božanska. Sistem opceprihvacene vrijednosti i svetosti zasnovan je na interesu i šicaru. Moral je odvojen od politike, ekonomije, rata, prava itd. Danas je postalo normalno i opceprihvaceno da je moral dobrovoljna kategorija i da ne potpada pod nadležnost prava tj. niko nema pravo da nekoga prisili ili sankcioniše da izvrši nešto ako je to moralne prirode. Tako danas niko od onih koji su odgovorni za svjetski poredak ne osuduje, a kamoli da zabrani i kazni one koji bacaju na hiljade tona najbolje hrane i razlicitih najkvalitetnijih poljoprivrednih proizvoda u more i okeane, ili ih spaljuju radi ocuvanja cijene tih proizvoda na svjetskom tržištu dok se, na drugoj strani, dvije trecine covjecanstva suocava sa problemom gladi i neuhranjenosti. Ili se npr. osuduju alkoholizam, prostitucija i droga dok se na drugoj strani na svakom mjestu proizvode, reklamiraju i prodaju alkohol, casopisi, videokasete, neprirodna odjeca – mnoštvo pornografskih sadržaja, a nude se, bez sankcija, i seksualne usluge.

Ljudi su danas u opcem ocaju i izgubljenosti. Traže izlaz iz krize. Na drugoj strani, ne znaju, nece da znaju ili im se adekvatno ne nudi božanski lijek i izlaz iz ovog haoticnog stanja, a to je - islam.
Islam je moral podigao na razinu doktrine, ucinio ga glavnom zadacom svoje misije i temeljem normi kojima ureduje sve segmente ljudskog života. Da je tako pokazat ce i ovaj rad u kojem cemo elaborirati status morala u proizvodnji (po islamu) kao i ocuvanje i zaštitu prirodnih resursa koje je Allaha dao ljudima na uživanje.

Islamsko pravilo: Proizvoditi se može samo ono što je dozvoljeno

Osnovno moralno nacelo koje islam postavlja u proizvodnji i koje obavezuje svakog muslimana, pojedinca ili državu je da se moraju zaustaviti na granici dozvoljenog i ne smiju ih prelaziti i zalaziti u ono što je zabranjeno.
Cinjenica je da su granice halala veoma prostrane. Ljudska priroda odlikuje se pohlepom i gramzivošcu, ne zadovoljava sa malim niti se zasicuje velikim. To je glavni razlog zašto se mnogi ljudi ne mogu zasititi halalom, i pored njegove obimnosti i prostranosti, pa posežu za haramom i tako krše granice koje je Allah zacrtao. «To su Allahove granice, pa ih ne narušavajte!»
Mora se konstatovati da neislamska ekonomija ne poznaje, u svojim principima i nacelima, nešto što se zove halal (dozvoljeno) niti haram (zabranjeno). Glavni cilj proizvodaca u takvim ekonomijama je licni interes i ono što ce donijeti što vecu zaradu i profit. Njih apsolutno ne zanima da li je to što proizvode korisno ili štetno, ugodno ili odvratno, da li zadovoljava principe moralnih vrijednosti ili ne?
Ne samo to, nego takvo razmišljanje u tim ekonomije ili uopce ne postoji, ili je u osnovi pogrešno. Pogrešno je zbog toga što povezuje ekonomiju i moral, ili proizvodnju i eticke vrijednosti. Takva korelacija, u njihovom slucaju, je netacna, neprihvatljiva i neozbiljna.

Šta se smije sijati i proizvoditi u islamu?

U islamskoj ekonomiji sasvim je drugaciji slucaj. Islam svojim sljedbenicima zabranjuje da siju ono što im nije dozvoljeno konzumirati. Tako im nije dozvoljeno da siju bilo koju vrstu droga i sve drugo što blokira i anulira ljudski razum.
Muslimanima nije dozvoljeno ni da siju sve ono cije im konzumiranje nanosi štetu bez obzira radilo se o pijenju, jedenju, žvakanju, pušenju, ušmrkavanju, ubrizgavanju ili nekom drugom nacinu unošenja zabranjene materije u organizam.
Sve biljke koje imaju spomenuta svojstva zabranjeno je sijati. Tako je npr. zabranjeno sijati duhan jer su sve znanstvene i naucne institucije u svijetu suglasne da on šteti i strogo upozorile na opasnost njegovog konzumiranja. Muslimanu nije dozvoljeno da nanosi štetu sam sebi niti drugom, jer nije dozvoljeno nanositi štetu niti uzvracati na štetu štetom.
Nažalost, mora se konstatovati da i neke islamske zemlje siju i proizvode te zabranjene i štetne tvari radi ovosvjetskih koristi.

Zasadivanje vinograda, šljivika i drugih poljoprivrednih kultura, s ciljem da se dobiveni proizvodi iskoriste u proizvodnji alkohola - zabranjeno je. Prodavati grožde ili šljivu onome za koga se zna da ce ih upotrijebiti za proizvodnju alkohola je, po pretežnom mišljenju, haram, jer se time potpomaže širenje i promovisanje harama i zla. Onoj ko potpomaže haram i zlo isti je kao i onaj ko ga cini.
Proizvoditi kipove, slikati zabranjene slike, te koristi zlatno i srebreno posude i suvenire ili nositi zlatni nakit, za muškarce, kao i druge vrste bespotrebne raskoši u islamu su - haram.
Ko proizvede i napravi ono što je zabranjeno koristiti bit ce suucesnik u grijehu onoga ko to koristi. Prema tome, ako neko proizvede na stotine ili milijune zabranjenih stvari bit ce suucesnik u grijehu svih onih koji budu koristili te proizvode, jer im je on olakšao put do harama. Takoder, nije dozvoljeno te stvari ni prodavati.
Poznato je da covjek nece moci na Sudnjem danu nositi svoje grijehe pa kako ce onda moci ponijeti grijehe hiljada ili miliona onih koji su koristili njegove proizvode i umotvorevine?!
U hadisu se veli: Ko uvede u islamu neko loše djelo snosit ce grijeh za njega kao i grijeh za sve one koji ga budu radili a da se ne umanji grijeh nikome od njih. (Sahihul džami’u-s-sagir, br. 6305.)
Islam zabranjuje i proizvodnju svega što prvenstveno i jedino koristi za ili u zabranjene stvari, ili što se vecinom koristi u (za) haram a vrlo rijetko za halal, jer se pravna norma ne donosi za nešto što se dogada vrlo rijetko.

Medutim, što se tice proizvoda i stvari koji se u istoj mjeri mogu upotrebljavati i u halal i u haram svrhe kao npr. neke vrste ženske odjece koju žena može upotrebljava u kuci pred svojim mužem ili svojim ukucanima, s te strane takva odjeca je halal.
S druge strane, neke pak žene tu odjecu ponekad koriste i izvan svoje kuce, pred drugim, njima stranim ljudima, za zavodenje ili s posebnim namjerama. Gledajuci s te strane, takva odjeca je haram.
Takvu i slicnu robu i stvari islam ne zabranjuje proizvoditi, iako bi, iz pobožnosti i opreznosti, bolje bilo, onome ko može, da se distancira od proizvodnje takvih proizvoda i robe.
Islam najstrožije zabranjuje proizvodnju svih vrsta proizvoda koji kvare ispravno vjerovanje, dovodeci ljude u sumnju i nevjerovanje. Stoga je zabranjeno sve što ruši casni moral i odvaja ljude od njihova identiteta, ono što ugrožava njihove vjerske i moralne vrijednosti, ono što ih odvaraca od životno važnih pitanja, što zamagljuje istinu, što stice dunjaluk a zapostavlja ahiret.

Pod navedenim se misli na proizvodnju i produkciju pozorišnih predstava, filmova, emisija, pjesama, razne vrste medija: štampu, radio, tv - sve koji emituju program i pišu nevodeci racuna o vrijednostima, moralu i uvjerenju onih kojim se obracaju. Ne osvrcu se na halal i haram, nego im je glavni cilj povecanje broja gledalaca, posjetilaca, pretplatnika i tiraža da bi zaradili što više novca.
Produkcija i proizvodnja te vrste proizvoda opasnija je od proizvodnje opojnih pica i droge.
Spomenuti proizvodi opasniji su zbog toga što se opasnost opojnih pica i droga ogleda u šteti koju nanose tijelima onih koji ih konzumiraju, dok se tragovi koje oni ostavljaju ogledaju na idejnim i intelektualnim segmentima ljudskog života.
Sva moderna društva bore se protiv opojnih pica i droga i upozoravaju na njihovu štetnost, dok se protiv opasnosti tzv. umjetnickih djela ne bori nego se ti proizvodi nekontrolisano šire i umnožavaju.
Dilere i rasturace opojnih pica i droga proganjaju i kažnjavaju, dok su oni koji ucestvuju u proizvodnji i produkciji svega i svaceg što se nudi kao umjetnicki proizvod, od proizvodaca do distributera (citaj dilera) poštovani, cijenjeni pa cak i nagradivani.

Pored svega navedenog, treba dodati da je spomenuti opasni medijski materijal odgovoran, u vecini slucajeva, za enormnu raširenost konzumiranja alkohola i droga. Razni mediji trasirali su i pripremali put tim otrovima razlicitih boja i imena. Takvi mediji opijaju ljude prije nego što ih opiju droge i opojna pica. Oni ih usmrte prije smrti.
Prema tome, svi oni koji ucestvuju u proizvodnji spomenutih «umjetnickih djela»: pisci tekstova, glumci, pjevaci, režiseri, slikari, producenti, rasturaci, i dr. bit ce odgovorni pred Allahom, dž.š., za zlodjela koja su nanijeli društvu i svima koje su njihovi proizvodi doveli u zabludu.
Uzvišeni je rekao: Da bi na Sudnjem danu nosili citavo breme svoje i dio bremena onih koje su, a da nisu bili svjesni, u zabludu doveli. A grozno je to što ce oni nositi. (En-Nahl, 25.)

Umjesto zakljucka

Iz izloženog se vidi da se islamska proizvodna ekonomija u potpunosti razlikuje od neislamske. Ako neislamska ekonomija ne poznaje moral i moralne principe i vrijednosti u svom djelokrugu djelovanja, islamska ekonomija to poznaje i te vrijednosti stavlja na prvo mjesto.
Islam ne uci svoje sljedbenike da se odreknu i zanemare moral i moralne vrijednosti i dadnu prednost materijalnim vrijednostima, kao što je to slucaj u neislamskoj ekonomiji. Islam stalno istice da sami materijalni faktori ne donose profit, napredak i blagostanje, kao što to fokusira neislamska ekonomija. Islam smatra da su materijalni faktori važni u proizvodnji i osiguranju ljudskih potreba, ali ne i presudni. U islamskoj ekonomiji daje se prednost moralu i moralnom covjeku u odnosu na materijalne faktore i vrijednosti. Islam traži da se prvo odgoji covjek, da bude bogobojazan i moralan, a tek onda na red dolaze materijalni faktori, pravila i teorije prihvacene u ekonomskim naukama. Jer, niko ne može proizvesti koliko se može ukrasti i pronevjeriti! Islam poznaje bericet, kategoriju koju ne poznaje neislamska ekonomija.

Uzvišeni to jasno veli i kaže: Onome koji se Allaha boji, On ce izlaz naci, i opskrbit ce ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. (Et-Talak, 2-3.)
«A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.» (El-E’araf, 96.)
«Da se oni pridržavaju Tevrata i Indžila i onoga što im objavljuje Gospodar njihov, imali bi šta da jedu, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi vecina njih.» (El-Maide, 66)